Stadoh pred vrata njegova,
Ponizno moleći da mi pomogne,
Na koljenima prvi puta kleknuo,
Bez riječi u vrata sam gledao.

I čekao, čekao,
Da vrata se njegova otvore.
Izgubljeno dijete traži oca svog,
Da potapša ga po glavi njegovoj,
Da primi ga u naručje svoje,
Uljula ga u miran san,
Gdje nađe svoj spokoj.

 Možda mi ove moje misli djeluju deprimirajuće, no svi mi se ponekad tako osjećamo. Želimo zaboraviti sve crne i nesane noći, teške misli i tražimo spas u "njemu". Nekoj višoj sili. Na ove misli inspirirala me je meni draga osoba, koja je doživjela "prosvijetljenje".  Shvatila je, da unatoč svim lošim prijašnjim vezama,  situacijama u kojima ona nije bila svoja, unatoč lagano izgubljenoj vjeri u ljubav, doživjela je "klik". Jer  je shvatila, da je u svim tim situacijama bila čista, ona je davala najbolje od sebe, davala je ljubav.I makar na kraju ta ljubav nije bila uzvraćena, ona je nakon dugog vremena patnje oprostila, odlučila je ponovo voljeti i davati sebe, jer se samo tako osjeća dobro, samo tako osjeća da živi.Nije se više željela kažnjavati zbog tuđih grešaka.

 Gledajući jučer na kratko neku emisiju na tv o nekom tipu koji putuje svijetom, na kraju je bilo navedeno ( ispravite me ako griješim) nekoliko jednostavnih pravila života. Ja ću navesti neka koja sam zapamtio, a isto se trudim živjeti po njima, a to su : 'Imati vjeru u sebe, živjeti skromno, pomagati ljudima oko sebe, davati ljubav...' Nije li to smisao našeg postojanja. Iz tih pravila sastoji se cijeli naš život, sve je produkt kombinacija tih pravila. Ponekada bih volio biti osoba koja bi mogla pomagati ljudima koji su izgubili vjeru, volio bi im pokazati koliko se dobrog nalazi u svim lošim stvarima za koje mislimo da su nam se dogodile. Koliko  život je lijep i jednostavan, a mi ga kompliciramo. Mi tražimo ljepotu u drugima, u njihovim riječima i postupcima prema nama, a zaboravljamo na jedno :

"Pojavnost stvari mijenja se
ovisno o emocijama, pa tako
u njima vidimo čaroliju i ljepotu,
dok čarolija i ljepota zapravo
su i nama."
K.Gibran

Želio bih samo reći, da ne vjerujem da netko treba biti tužan i ne vjerovati u ljubav, zato što mu je to uskratila osoba koja nije bila stvorena za nju, ili osoba koja još ne zna što je ljubav. Ne vjerujem da netko tko je uživao u buđenju sunca, u zvijezdama, tko je znao voljeti i davati, može biti netko drugi.On je samo postao netko drugi, jer je dozvolio da njegovo pravo  ja  nestane na tren. Dozvolio je pobjedu nad sobom. No , neka ne zaboravi, jedna dobivena bitka ne označava kraj rata. Vrijeme je za promjene.Tebi, koja se pronalaziš u tome, želim ti poručiti:

 "Nitko u tebi ne može izazvati ljutnju, stres ili bol, to možeš samo ti, ovisno o tome kako
procesuiraš svoj svijet."

 Bilo bi žalosno da tako dobra osoba, koja zna voljeti i davati ljubav, biti prijatelj, koja zna reći što osijeća, ostane ono što nije. Volio bih čitati o praskozorju, o trenucima kada noć i dan su jedno, kada  ljepota i mir jednog, pretvara u sjaj i živost drugog, o trenucima ljubavi i sreće. Volio bih da čitam o ljubavi i ljepoti onog što sve ona je.Na različite načine. A treba početi sa vjerom, i opraštanjem. Možda i molitvom. "Onome" tko ti daje snagu i vjeru.

"U mračnoj i olujnoj noći Vjera
ugleda svjetlo slabašno;
Gore tamom sijeva.
Znajuć'da je Božje vrijeme najbolje,
U strpljivoj nadi stajem
I gledam dan koji sviće!"
J.G.Whittier

 Vrijeme je da strah od noći zamjenimo njenim mirom koji puni nas energijom da možemo što bolje iskoristiti slijedeći naš dan.I neka se nitko ne osjeća sam u tome, jer sigurno nije.