Pobjede i porazi su prolaznost u našim životima

Omjer njihov je nekako nebitan na kraju priče. Na kraju priče smo bitni mi. Ono što smo naučili, ono što smo prihvatili da poboljšamo naše živote. A ono neizmjerno važno je da smo ovdje upoznali nove prijatelje i na ovim blogovima bili svoji. Pisati i reći što stvarno mislimo, osjećamo, ponekada nema cijenu. Ponekada mi se čini da ljudi ovdje, u svojim počecima su svoji, a kasnije počinju biti netko drugi, jer se trude previše, gube svoju osobnost, počinju pisati neke stvari koje nisu oni. Kao da se boje povremenih loših postova. Barem se meni tako čini. Cijelo ovo vrijeme trudim se pisati ono što mi padne na pamet, ono što želim reći na drugačiji način od onoga koji koristim u svakodnevnom životu. I ponekad mislim da ukoliko prestanem pisati i ovdje govoriti nešto, da to će biti moj poraz. Osobni poraz. No, to tako nije. Istina je potpuno drugačija. Iza mene uvijek će ostati riječi koje sam napisao sa srcem,  riječi kojima ću se uvijek moći vratiti, pročitati i nasmijati. Ne želim biti komercijalan, pisati kada želim i kada ne želim, želim reći onda kada imam nekaj za reći i podijeliti sa svim ovim prekrasnim ljudima na blogeru. Jer ima nas svakakvih,  a svima nam je zajedničko, da želimo biti dio neke zajednice koju smo svojevoljno odabrali, da imamo  nekaj za reći, da se nismo uljuljali u svijetu marketniga i tv, već da čitamo, slušamo i komentiramo druge. Sudjelujemo u stvarnim životima i stvarnim osjećajima, problemima. Ne sjedimo sa daljinskim, čitamo novine i slušamo samo druge i šutimo. Mi ipak nešto imamo za reći, jer imamo svoje mišljenje. A ono nas čini posebnima, drugačijima.

 Danas sam se prvi puta rastužio na svoj način, nakon što sam pročitao da Andreja želi odustati od pisanja bloga i to iz krivih razloga. Ona je osoba koja se stvarno trudila oko svih nas, bila podrška i vjerni čitatelj. No, svi mi imamo svoje uspone i padove, ali ne vjerujem da Andreja nema više ništa za reći. Ponekada se i ja osjećam kao da nemam nikaj za reći, a da se od mene to očekuje. I onda se zapitam zašto ?! Odgovor je vrlo jednostavan. Navikao sam biti onaj koji se trudi biti prijatelj, na usluzi, makar ponekada sam bio kontra svojih mogućnosti, htio sam biti savršen prijatelj. I to sam preslikavao ovdje. Osjećaš pritisak, nevidljiv, gubiš se u svemu, a polako odustaješ jer kada shvatiš da ti posao i kućne obaveze oduzimaju puno vremena, nemaš u tim trenucima vremena za druge. I povlačenjem u sebe tražiš mir, da sabereš misli.Pomišljaš da nemaš više vremena da na kvalitetan način napišeš neke stvari, strah te što osjećaš da nemaš trenutnu inspiraciju.

 Pa kaj onda !

 Nije važno da li ću svaki dan imati komentar na post, nije važno koliko će biti klikova, jer na kraju priče ja ne oglašavam marketinški proizvod, ja samo govorim ono što mislim i osjećam. Da li je ta moja inspiracija za dan, dva ,tri , mjesec, to je totalno nevažno. Važan je osjećaj da imam nekaj za reći, da sam ljudsko biće koje  osjeća i procesira svoje emocije, da ih mogu i znam izreći. Na ovaj ili  onaj način. Barem znam da sam živ.

 Moji  postovi nisu savršeno gramatički ispravni, moje slike nisu savršen odabir, moji komentari na druge postove nisu uvijek cvijeće, no to sam ja. Nesavršeni primjerak muškog roda, no barem se trudim ne biti fikus u svojem životu. I biti svoj, imati nešto svoje čemu se uvijek mogu nasmijati i što me uvijek može oraspoložiti.I po čemu će me razlikovati. I naša Andreja je postala prepoznatljiva svojim pisanjem, komentarima , svojim osebujnim stilom. Ona je Slovenski brand na našem blogu, dokaz da i na drugoj strani su ljudi kao mi, sa srcem i dušom. I da smo svi zajedno isti, a te neke granice i podjele su samo ljudska izmišljotina i .... da ne pričam kaj mi je sve na pameti o tome. I čemu onda za nešto što si dao cjelog sebe i dao ono najbolje, zbog nekih trenutnih događanja u svojem životu, ne vezanih uz vlastiti odabir, odustati. Možda je posao i nedostatak slobodnog vremena dobio bitku, ali Andreja, nije dobio rat. Siguran sam u to.

 I na kraju, vjerujem da je ovo samo jedan od onih trenutaka u našim životima, kada smo spremni preći stepenicu dalje u našim životima. Trenutak našeg novog sazrijevanja, trenutak kad smo spremni na nešto novo. Možda novi stil pisanja, novi način razmišljanja, bilo što, samo važno je da je nešto. Bilo bi žalosno da je ništa ! I ono što mi je lijepo, su svi oni komentari podrške , jer samo oni su tada važni. Iskrena i jasna poruka da si ostavio trag kod ljudi za koje ti je bilo stalo. Ima li što bolje od spoznaje da te cjene zbog onog što jesi , a ne zbog onog što radiš,što imaš na sebi, koliko imaš para i kako izgledaš. Andreja, ovo nema svoje cjene, duša se ne može ni kupiti ni prodati, riječi tvoje , makar i da se izbrišu sa blogova, nikada neće nestati. Ostati će u nama. Zauvijek. Koliko to samo vrijedi ???!!!! Neprocjenjivo ... Barem po meni.

 I na kraju jedna Zagorska uzrečica : " I onda neš pil, neš vraga ! ". 

 P.S. u znak podrške, ovo je prvi moj post bez ponovog njegovog čitanja i cenzuriranja. Nesavršeni JA u izvornom obliku.