( Tamara - njena ruka umjetničke duše )

Ponekada sam sam, ponekada se osjećam napušteno, kraj svih tih ljudi oko mene. Ponekada se bojim da moje misli nisu dovoljno glasne, da ne dopiru do njih, da moji krikovi nisu dovoljno jaki i prodorni.

Ponekada dovoljno mi je  samo vegetirati, u praznini mojih snova, koje odnosi crnilo svakodnevnosti. Ponekad su mi pogledi zamagljeni rutinom i borbom za nečim što ionako nedohvatljivo nam je. Potraga za svetim gralom, uspješan je pohod u odnosu na čemu danas težimo.

No, onda pomislim na stihove, koji me uvijek oraspolože, moj maleni skučeni svijet, satkan od mojih poteza na tipkovnici srca i duše. I to mi ne može oduzeti ovaj svijet, moju osobnost ispisanu u prolazu vremena kroz mene.

Želim joj reći, još večeras, jer vrijeme ne može čekati, trenuci sreće su toliko dragocjeni, da ih nedam olako od sebe.

Putevi su nam se sudarali,
Stopalima smo ugazivali jedno drugo,
Osjećao sam tvoje korake ispod svojih
Mada nisam znao tko si

Mirisao sam tvoje ruže dok hodao sam,
Tražeći oprost od života što ne koristim ga
dovoljno.

Volio bih osjetiti život,
Kroz tebe
Sada samo bol mi daje osjećaj života,
Tvoj trn na ruži ulazi u mene
Oslobađajući me
Strahova što vrijeme nosi

Ti si trenutak sreće, koji bljesne ,
Pa nestane
I dok traje , držim ga na dlanu
Upijam ga slikom
Sanjam ga i maštam o njemu.

I poneki pogled u prolazu,
Traje vječnost,
Jer koliko traje potraga za srećom
Izmjeriti ne mogu, znam samo
Da je želim osjetiti,
Još i još, dok ne rasplinem se
U tebi.